Rečni meandri miruju, voda se ne talasa,
lepet krila razbija tišinu na paramparčad.
Zrnce peska u školjci u biser se pretvara,
dok se školjka u bolu sakuplja.
U bolu si i ti rodjena,
veličanstvena, bajna, samo moja.
Drvo nima baca senku na mirisni jasmin.
Indija miruje, čekajući slobodu.
Prebaci sari, o ružo prekrasna,
što si otkrila noćas sve svoje čari.
Zaštiti lice, ostavi samo pogled,
neka luta sve do Himalaja.
Ružičaste vrhove pogledaj, poslednji put.
Na ovom putu, neizvesnost će doneti blago,
koje si uvek sanjala.
Zapleši korakom lakim,
zavrti se u krug, da vreme stane.
Zaigraj tu igru ludu,
oduzmi mi pamet i moć, ti to umeš!
Neka se zvonki cik zvončića tvojih
razlije kao reka kroz noć.
Pokloniću ti srebrnu grivnu,
poljupcem ću celivati usne tvoje.
Na tvom dlanu nacrtaću znak,
da u njega suza se ugnjezdi.
Oko struka svileni konac
obmotaću, da se ne izgubiš u sutonu.
Oprosti se sa ovim prostranstvom silnim,
u novi te život vodim.
Pokloniću ti ono što si najviše želela,
pokloniću ti ono što se nikom ne poklanja,
što još niko dobio nije.
Pokloniću ti, pokloniću ti, slobodu.