Ko ostavlja tugu pod prozorom
Ko noću tugu ostavlja pod prozorima
Ostavljenih žena,
Da prisustvom svojim mami uzdah
Napaćene duše?
Ko ostavlja setu na licima snenim,
Kao paučine veo,
Da izmami suze i rastera snove?
Ko guši radost i ostavlja pustoš,
Senkom prekrivši svake zvezde sjaj,
Da u senci tamnoj
Ne nazre se lik, ni obris, bića dragog?
Ko noću, dok sve živo sneva,
ometa tišinu ucveljene duše,
i na prag ostavlja, pepelom zasute,
ugašene nade.
Ko u nepovrat, na krilima vetra,
Nosi želje i htenja čedna,
razbacana po pustoši ništavila?
Kome to smeta smiraj blagi
i osmeh što na licu titra,
pa po umu rovari kao ubica?
Da li čovek je to, ili Mesec?
