Kišno veče

 Ako kiša može da spere prašinu sa trotoara i ulica, može li da spere i prašinu sa moje duše!? Onu koja se taloži, onako sama od sebe, bez moje volje! Onu koja preti da izazove alergiju nevidjenih razmera, da me natera da se još više zatvorim u sebe i ne pomolim nosić dalje od ulaznih, sve češće zaključanih, vrata. Ne volim kišu, ne volim vlagu koja se uvlači u kosti, ja sam dete sunca i nestrpljivo ga čekam, cupkajući u mestu, kao kada se čeka voz koji kasni. A kiša lije, prosipa svoje suze kao da i ona žali za nečim, u nepovrat izgubljenim. I setim se stihova, odavno zaboravljenih:

Znam da kiša nije žena,
jer nema ruke, nema uspomena,
al' svaku noć ulicom plače,
kao da je nekad bila voljena.

Setim se stihova i dodje mi da zaplačem, onako jako kao kiša. Da isperem tugu i prašinu i da sa tom kišom odagnam stare aveti.

A onda se pokrenem, setim, izvučem iz zaborava i poslažem ih kao karte, sve one mantre koje sam nekad davno naučila. Sve znanje koje sam godinama sakupila. Iskustvo koje me ojačalo i sazdalo me u ono što jesam i što moram biti. Poslažem ih kao slike, u svom umu ih oblikujem kao podsetnik sa kalendarom i poželim da ih primenim, jer nekako znam, mogu ja sve i sama.

Zato ću, večeras, izaći na kišu, ona neka plače, a ja ću, baš kao Skarlet O'Hara plakati sutra, ili još bolje, neki drugi ili treći dan! 

kisno vece 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...


Krhotine duše

Kao slomljenu filigransku figuricu, sakupljam danas deliće svoje duše.
Šareni mozaik malenih stakalca, nežnih niti i svilenih bombona.
Slatko-gorka je ova  nostalgija, što para grudi,
po sećanju hara i talase pravi, što ruše sve pred sobom.
Razbacane krhotine lepim uzdasima, otkinutim iz nutrine...
Palim svetla davno ugašenih fenjera, u meni.
Smehom se branim, što na grimasu liči,
sebe zavaravam da nije kasno.

Krhotine duše spojiću u celo,
tek toliko da mogu da dišem...




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...


Roksana (čuvari tajne 4)

Skiti, narod jahača-ratnika-lutalica, persijskog porekla, naseljavao je teritorije današnje Ukrajine i Sibira. Prvi su ovladali veštinom kroćenja konja i jahanja, pili kobilje mleko, prvi izmislili točak, živeli u pokretnim šatorima koje su vukli volovi, bili neustrašivi ratnici, koji su skalpirali svoje neprijatelje, okupirali su Avganistan, prodrli u Persiju, osvojili Ninivu i gornji Egipat, deo Judeje, došli do Balkana... Konj je bio nerazdvojni deo svakog Skita. Pričalo se da su se na konjima radjali, da su na konju umirali, a sasvim sigurno su sa konjima bili sahranjivani. Tetovirali su se, bili dobri trgovci, posedovali zlato... Nosili su kožne pantalone, čizme sa visokom petom, krznene ogrtače, izmislili stremen, sedlo, rukovali lasom, lukom i strelom, sekirom... Vera Skita zasnivala se na ranom zoroastrizmu, imali su 8 bogova i verovali u selidbu duše. Poznavali su tehniku sakrivanja pod zemljom i iskakali pred, potpuno nespremnog, neprijatelja. Aleksandar Makedonski ih nije pokorio, sklopio je savez sa njima. Postoji velika mogućnost da je njegova baktrijska supruga Roksana, bila i skitskog porekla. Negde oko 300 g. pre n.ere gubi im se svaki trag. Grčki istoričar Herodot smatra da su se Skiti, prilikom svojih neverovatnih pohoda, sreli sa legendarnim Amazonkama, pa su tako postali Sarmati. Njihovi potomci su možda Sloveni, Avari, Hazari i drugi nomadski osvajači. Moguć je čak i njihov prelazak na tlo današnje severne Amerike.. Savremeni istoričari tvrde da Skita više nema, ali zato postoje Bugari, Madjari, Srbi, Hrvati... Zapravo, skoro da nema zemlje u Evropi koja ne bi želela da ima skitsko poreklo. Pojedini srpski i hrvatski istraživačii idu toliko daleko da iznose tvrdnje kako sam naziv Skiti potiče od reči skitati. Sa teritorije današnje Panonije i sa Balkana proterali su ih Kelti 329 godine pre n.ere, oslabljene zbog, kako se smatra, prekomernog trgovanja i odavanja luksuzu. Postojalo je pet plemena Skita, a poznati su u istoriji i pod nazivom Aškenazi. Ovo pleme ratnika i osvajača nije ostavilo pisane tragove, ali je ušlo u legendu.

Jedno od pet skitskih plemena naseljavalo je obale Dona i Dnjepra, sve do Krima.  Pleme je tvrdilo da su im Amazonke majke. Zvali su se Rokselani.

***

 Prošlo je već 40 dana otkako se sveštenica Honora preselila u Veliku Svetlost. Njena duša se više neće vraćati i Moira je znala da će proći još dugo vremena pre nego što se ponovo sretne sa svojom majkom. Njoj je predstojao još dug put na ovom svetu, njena duša je još mlada, od Bogova izabrana za velika dela. Ona će svet Abreda, svet seljenja i sudbine, posetiti još mnogo puta. Od svoje majke naučila je sve čemu ju je mogla naučiti mudra, iskusna žena, koja je govorila da se ljudi uče sve dok su živi, a da je priroda i Bog i najveći učitelj. - Ničega se nemoj bojati, sem neba! - govorila je majka i Moira joj je verovala. Majka je o životu i o prirodi znala sve. I o nebu.

Noge su je bolele od višednevnog pešačenja. Nisu daleko odmakli, seoba je sporo napredovala. Kovačnica, taj najveći teret, usporavala je njihovo kretanje na sever. Napustili su Singi Dun pre tri dana i njeno pleme, koje je sebe nazivalo Skordisci (Kelti), kretalo se uz obalu velike reke Danuvius, koja je dobila ime po vrhovnoj boginji Danu. Sada je već mogla nazreti obronke male planine, za koju je znala da je nekad bila samo ostrvo u velikom moru. Znala je to po mirisu soli koji je samo ona mogla osetiti. Od drugih saplemenika razlikovala se po toj, čudnovatoj osobini, osećala je mirise i ukuse, koji nisu postojali i oni su je zbog toga poštovali.

 - Osećam miris hrasta i miris imele, ostaćemo na ovom brdu. - rekla je. Tako i bi.

Moira nije učestvovala u izgradnji novog naselja, ona je obilazila malu planinu u potrazi za biljem i proplancima. Na, suncem okupanom, proplanku moliće se svojim Bogovima, svetkovati i slaviti prirodu, sunce i vodu. Proplanak će biti njihov hram. Pronašla je jedan sa starim hrastom u sredini, bolje mesto nije mogla naći. Njene vreće već su bile pune raznog šumskog bilja, svako je sa pažnjom brala, uz izvinjenje majci prirodi što joj otima čedo, i uz molbu da biljke leče i pomognu njenom narodu. Na povratku u naseobinu zastala je ispod bora, namirisala je imelu, tu tako dragocenu i njenom plemenu svetu biljku. Setila se majčinih reči: - Ispod imele, nedaleko od najstarijeg hrasta, srešćeš se sa svojom sudbinom Moira. Volećeš ga i on će voleti tebe. Imaćeš kćer sa njim, ali ćeš njega izgubiti. Tako Degda želi i tako mora biti. Zapamti, ti si rodjena za velika dela. I tada je, sasvim neočekivano, prvi put zaplakala za majkom.  

žena sveštenica 
 Da bar može da namiriše neku šumsku vilu ili patuljka, potukla bi se sa njima, bilo bi joj lakše. Ali njih nikada nije namirisala, njih je majka priroda zaštitila od nje i njenog natprirodnog dara. Tugu koja se razlivala grudima ublažilo je posedovanje dragocenog bilja i pećina koju je pronašla. Pećina će, jednog dana, poslužiti njenom cilju.  Zato je i odabrala ovo mesto. Bogovi su ga blagosiljali i sveto je odvajkada. Voda, osećala je, zdrava je i blagorodna. Ovde će njen narod imati sve što mu treba i biće srećan. Životima će štititi ovo sveto mesto. I hrastove. Veličanstvene hrastove od čijeg lišća, početkom zime, prave venčice i upliću ih u kosu. Hrast je simbol života! I tada ga je ugledala. Veliko stoletno drvo sa ogromnom krošnjom. Nikada nije videla veći i bogatiji hrast. Njeno vreme dolazi, to će se desiti tu. Njen pokret uplašio je malu, tamnosivu životinjicu i ona je šmugnula u gustiš. Zec - sveta životinja Kelta.

- O, Bogovi, smilujte mi se i ukažite na pravi put! - molila je. Bogovi su ćutali.

nastaviće se...

 

 

 

 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...


Tara, rodjenje (čuvari tajne 3)

Definicija čuvara po Honori, Velikoj sveštenici Kelta:
Čuvari tajne su ljudi kao i mi, ali su, istovremeno, i više od ljudi. Oni ne pripadaju ni vremenu, ni prostoru. U isto vreme mogu obitavati na više mesta, i na istom mestu mogu biti u različitim vremenima. Jedan čuvar iz budućnosti čuvaće čuvara iz daleke prošlosti. Njihovi se životi prepliću medjusobno, u različim vremenima i čini se, onom ko za njih zna, da je to jedan život uopšte. Čuvar će za čuvara i umreti. I roditi se ponovo da čuva... Jer tajna ne sme biti otkrivena dok za to ne kucne čas!

***

Ankesenamon je uzdignutog čela dočekala izaslanike svog dede Aja. Nije bilo straha na njenom licu i to ih je iznenadilo. Umesto uplašene, male princeze, pred njima je sedela veličanstvena, osiona kraljica. I nije im dozvolila da joj se obrate, što je, ruku na srce, bilo njeno pravo.

- Sutra počinje Durbar, velike svečanosti, moramo se pripremiti. Pozivam vas da budete moji gosti. Svečanosti će trajati deset dana, a onda ćemo pričati. - rekla im je. Znali su da je, po običaju Durbara, neće videti nijednom. Prevarila ih je, a Aju se toliko žuri. Biće kažnjeni zbog male prevarantkinje. Ali, šta se moglo očekivati od jednog jeretika!?

Prvi dani Durbara, na brzinu organizovanog, protekli su joj u neprestanom razmišljanju šta joj je činiti. Tih nekoliko dana koje je dobila na "poklon" neće moći da poprave Bog-zna-šta. Ili? Strahovit pritisak koji je osećala izazivao je mučninu i povraćalo joj se. Morala se povući sa svetkovine u hlad, bilo gde, samo što dalje od svetine. Ustavši naglo, posrnula je i pala bi da je čvrsta ruka nije zadržala. Njeni stražari su pritrčali da oteraju nepoznatog dobročinioca, ali je znakom zaustavila njihov pohod. Sve u njoj je govorilo da je ovaj mladi ratnik poslat od Atona da reši njene muke i spasi je. Dozvolila mu je da je odnese do njenih odaja.

Mladić je imao izgled planinskog ratnika-lutalice. Kratko ošišana crna kosa, sijala se, a duboke, tamne oči prodirale su u dušu. Zadrhtala je. Nosio je kožne pantalone i cipele sa petom, skroz do kolena. Tako nešto nije nikad videla. Pored svega, Ankesenamon se u njegovoj blizini osećala sigurno. Nije izgovorio ni jednu, jedinu reč, pa opet su se razumeli, kao da se poznaju godinama. Te noći, zajedno sa mladim ratnikom išunjala se iz hrama i pobegla u noć. Pod vedrim egipatskim nebom, dok je Orion blistao punim sjajem, Izida se smešila novim ljubavnicima. Podala mu se, bez trunke razmišljanja. Aton je tako rekao.

Na levoj mišici jasno se ocrtavao istetoviran ankh, krst velike Boginje Izide. Iako njena porodica nije bila njen sledbenik, Ankesenamon se divila Izidi i njenoj hrabrosti. Izida je spasila svog muža Ozirisa i obnovila Egipat. Velika dama, zaslužila je veliko poštovanje. Nije ga pitala za ankh, nije joj bilo važno.

Zvao se Ateas. Pričao je o nepreglednim stepama, životinjama nalik zmaju, koje puštaju paru kroz nozdrve, patio za njima i pevao na nekom čudnom, njoj nepoznatom jeziku. Došao je izdaleka sa svojom majkom, na svom zmaju, koji je negde usput uginuo, i on je sada bio pola čoveka. Nije ništa razumela od onoga što je pričao, ali joj i nije bilo važno. Želela je da ostane sa njim do večnosti i upija ljubav iz njega samog. Svet je prestao da postoji.

Ankesenamon je imala pristalice u Tebi za koje je znala da će joj pomoći u svakoj prilici. Dok je Aja besneo u hramu, ona i Ateas su se sakrivali sve dok svima nije postalo jasno da je trudna. Skrivati princezu jedna je stvar, skrivati trudnu princezu, nešto je sasvim drugo. Zamoljena da potraži skrovište na sigurnijem mestu, Mona, kako ju je njen ljubavnik zvao, odlučila je da se skloni daleko od Tebe. Odveo ju je svojoj kući, skromnoj, na brzinu sklepanoj kolibi, nimalo nalik egipatskim kućama. Odveo ju je svojoj majci. 

Skit ratnik

Ma šta god da je mislila o toj ženi, ono što je videla nemalo ju je iznenadilo. Njena majka, Veliki Faraon, bila je nadaleko čuvena lepotica, kojoj nije bilo ravne. Ova žena, toliko čudna, obučena u šarene suknje, stegnute u struku, bujnog poprsja i vitkih mišica, raspletene, duge kose, zračila je nestvarnom lepotom bogova. I govorila je njen jezik besprekorno. Bez razmišljanja princeza je zagrlila svoju novu majku. U nemogućnosti da izgovori njeno ime pravilno, zvala ju je Ana.

Nije prošlo dugo i Ankesenamona je dobila trudove. Nije se bojala, Ana je bila tu i znala je šta treba da radi. Ana je poznavala biljke i prirodu, umela je da leči i lečila je sve koji su dolazili kod nje, a bilo ih je mnogo, jer se glas o njoj daleko pročuo. Poradjala je, vidala rane, čistila otrovane zmijskim ujedom, šila rane od koplja... Ovaj porodjaj za nju neće predstavljati problem. Tako su bar obe mislile. 

Dva dana i dve noći princeza se previjala u porodjajnim mukama. Ni jecaj, ni jauk nije se otkinuo sa njenih usana. Kada je rodila devojčicu dala joj je ime po svojoj lepoj majci. Nefertiti. Četvrtog dana posle porodjaja Ankesenamon, rodjena kao Ankesepaton, ćerka Velikog Ehnatona, vladara celog Egipta, i kraljice Nefertiti, izdahnula je.

- Tvoja ćerka je prelepa, zvaćemo je Tara. Ona je čuvar tajne, moramo je štititi i učiti. - obratila se Ana Ateasu na čudnom, Egiptu nepoznatom jeziku. Jeziku Skita, ratnika-lutalica koji će osam stotina godina kasnije na svojim konjima "doleteti" iz dalekih sibirskih stepa u Egipat i pokoriti ga. 

kraljica skita

nastaviće se....

 

 

 

 

 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...


Daleko

Eh, šta bih dala, da mogu sad
iz misli te izbrisati, utažiti glad,
i slutnje crne, što vladaju u mraku,
odbaciti kao igračku laku,
daleko...

Ti, što beše deo duše moje,
mislio jesi da je sve baš tvoje,
i satir'o si poglede i reči i dušu,
dozvolio vetrovima da mene otpušu,
daleko...

Tebe, što voleh kao sebe samu,
ogrnuću danas u najcrnju tamu,
prekriću plaštom zaborava nemog,
zaustaviti drhtaj tela mi celog,
Moliću Boga i ptice i ljude,
moliću vetrove, pa kako mi bude!
Neka se na mene smiluje neko,
da vetar strašni oduva tebe,
daleko, daleko, daleko!
Od mene.

vetar

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...


«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 ... 44 45 46  Sledeći»